Početkom ožujka obilježava se 150. godišnjica rođenja najčitanije hrvatske autorice, iako je i ta činjenica točnog datuma rođenja još jedna od brojnih kontroverzi koje su obilježile njezin zanimljiv život. Premda su je silno cijenili poznati suvremenici, među ostalima i Frano Supilo i Eugen Kumičić, vrijednost Zagorkine književnosti i novinarskog rada prepoznata je tek nakon njezine smrti.

Ljubavni romani koji su u prvim desetljećima 20. stoljeća izlazili u nastavcima u novinama kao prava „šund literatura“ postali su prvi hrvatski bestseleri. Vlastitom ušteđevinom i samostalno 1939. godine pokreće „Hrvaticu : časopis za ženu i dom“ u kojem piše tekstove o hrvatskoj tradiciji i povijesti, uz praktične kućanske savjete i zabavne sadržaje, poput modnih trendova. Nakon Drugoga svjetskog rata novouspostavljena diktatura proletarijata Zagorki zabranjuje objavljivanje i eliminira je iz javnog života, ali njezina publika ne odustaje – redakcijama šalju pisma i traže njezine romane. Iako je Zagorkin topos prvenstveno Zagreb, čak je i Slobodna Dalmacija u godini njezine smrti 1957., dnevno u nastavcima objavljivala roman „Nevina u ludnici“ u 112 sveščića.

Na policama Sveučilišne knjižnice u Splitu, depozitne knjižnice s ulogom čuvanja hrvatske knjige, nalazi se sedamdesetak primjeraka Zagorkinih uspješnica, od kojih su neki romani doživjeli desetak izdanja. Potvrda da interes za Zagorku ne jenjava jest i friško objavljeno integralno stripofilsko izdanje „Gričke vještice“ poznatog hrvatskog crtača Andrije Maurovića, izvorno nastalo početkom 1960-ih.