Si hortum in bibliotheca habes, deerit nihil – poznata je Ciceronova izreka kojom se povezuju knjižnice s vrtovima. Izreka se može tumačiti (i prevoditi) dvojako, no doslovan je prijevod „Imaš li u knjižnici vrt, ništa ti neće nedostajati“. Pritom je, dakako, vrt metafora za raznolikost pomno osmišljenih knjižničnih zbirki. S druge strane, vodeći se antičkim shvaćanjem prirode kao mjesta koje potiče rađanje svježih ideja i stvaralaštvo, Ciceronova se izreka često prevodi uvođenjem veznika „i“. Dakle, „Imaš li knjižnicu i vrt, ništa ti neće nedostajati“, čime se uspostavlja veza i prožimanje obaju prostora.
Iako je ideja povezivanja vrtova i knjižnica dugo bila zapostavljena, suvremeno zeleno knjižničarstvo pokidanu vezu ponovno uspostavlja. Slučajnim smo pronalaskom (serendipitetom) naletjeli na članak nedavno objavljen u časopisu The Library Quarterly 96 (2) „Stories and Seeds: Nurturing Hope Through Libraries and Gardens“, koji smo putem besplatne usluge RapidILL odmah i nabavili.
Autori članka Jenny Bossaller i Bill Eldridge u knjižnicama i vrtovima vide prostore nade i zajedništva, a upravo je nada gorivo za postizanje životnih ciljeva i nadahnuće za bolji svijet. Premda se rad primarno referira na narodne knjižnice (čak 246 narodnih knjižnica u SAD-u i Kanadi posjeduje neki oblik vrta), vrijedan je za razmatranje i u visokoškolskom knjižničarstvu.
Ne zaboravimo, knjižnice i vrtovi omogućuju niz dobrobiti za pojedinca i društvo. Oba prostora imaju mogućnosti postati mjesta demokracije, pravde i društvene kohezije te iskustvenog učenja i mentalnog zdravlja.
