Antun Gustav Matoš, ključna figura hrvatske moderne, rođen je 13. lipnja 1873. godine. Unio je svježinu u hrvatsku književnost, posebno u prozi, esejistici i književnoj kritici. Njegovi eseji i feljtoni i danas se smatraju vrhuncima hrvatskog publicističkog stila.

Živio je boemskim životom i dezertirao iz vojske Austro-Ugarske Monarhije, pa je morao niz godina provesti izvan Hrvatske – u Beogradu, Parizu i Ženevi. Izgnanstvo je snažno utjecalo na njegovo stvaralaštvo.

Glazbena umjetnost, također, nezaobilazan je segment njegove osobnosti i važna dimenzija njegovog književnog stvaralaštva.  Svirao je violončelo i prenio „glazbeni ritam“ u svoje tekstove, a u esejima je pisao o glazbi. Preminuo je 1914. godine, izgubivši bitku s opakim rakom grla prije 41. rođendana, ali je ipak ostavio bogat opus i neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti. Pokopan je na Mirogoju, a njegov grob i danas posjećuju ljubitelji književnosti.