Nedavno je (26. rujna 2026.) obilježen 25. rođendan Europskog dana jezika. Inicirali su ga Vijeće Europe i Europska komisija 2001. godine s ciljem poticanja učenja jezika, međukulturnog razumijevanja i (p)održavanja jezične raznolikosti kao važnog segmenta europske baštine.

No, jeste li se ikada zapitali zašto se jezici stvarno razlikuju? Možda ste već čuli za legendu o zidanju kule babilonske i pomiješanim jezicima kako bi se ljudima otežala komunikacija, a time ih se spriječilo da dosegnu nebo…

Međutim, tajnu jezične raznolikosti otkriva lingvistika. Različitost jezika proizlazi iz arbitrarnosti (nemotiviranosti) jezičnog znaka, odnosno činjenice da u prirodi pojma (sadržaja) ne postoji ništa što bi uvjetovalo da mu se nužno pridruži baš određeni izraz.

Drugim riječima, da jezik nije arbitraran, na cijelom bi se svijetu govorio samo jedan jezik. Nesumnjivo, bez tog jezičnog obilježja svijet bi bio siromašnije i monotonije mjesto.

Si hortum in bibliotheca habes, deerit nihil – poznata je Ciceronova izreka kojom se povezuju knjižnice s vrtovima. Izreka se može tumačiti (i prevoditi) dvojako, no doslovan je prijevod „Imaš li u knjižnici vrt, ništa ti neće nedostajati“. Pritom je, dakako, vrt metafora za raznolikost pomno osmišljenih knjižničnih zbirki. S druge strane, vodeći se antičkim shvaćanjem prirode kao mjesta koje potiče rađanje svježih ideja i stvaralaštvo, Ciceronova se izreka često prevodi uvođenjem veznika „i“. Dakle, „Imaš li knjižnicu i vrt, ništa ti neće nedostajati“, čime se uspostavlja veza i prožimanje obaju prostora.

Iako je ideja povezivanja vrtova i knjižnica dugo bila zapostavljena, suvremeno zeleno knjižničarstvo pokidanu vezu ponovno uspostavlja. Slučajnim smo pronalaskom (serendipitetom) naletjeli na članak nedavno objavljen u časopisu The Library Quarterly 96 (2) „Stories and Seeds: Nurturing Hope Through Libraries and Gardens“, koji smo putem besplatne usluge RapidILL odmah i nabavili.

Autori članka Jenny Bossaller i Bill Eldridge u knjižnicama i vrtovima vide prostore nade i zajedništva, a upravo je nada gorivo za postizanje životnih ciljeva i nadahnuće za bolji svijet. Premda se rad primarno referira na narodne knjižnice (čak 246 narodnih knjižnica u SAD-u i Kanadi posjeduje neki oblik vrta), vrijedan je za razmatranje i u visokoškolskom knjižničarstvu.

Ne zaboravimo, knjižnice i vrtovi omogućuju niz dobrobiti za pojedinca i društvo. Oba prostora imaju mogućnosti postati mjesta demokracije, pravde i društvene kohezije te iskustvenog učenja i mentalnog zdravlja.

Diljem Hrvatske godina 2026. obilježava se kao 150. godišnjica rođenja hrvatskog književnika Vladimira Nazora (Postire, 30. svibnja 1876. – Zagreb, 19. lipnja 1949.). Nazorove veze sa Splitom su brojne: od školovanja u klasičnoj i realnoj gimnaziji (1886.-1894.), suplentskog staža u klasičnoj gimnaziji (1898.–1900.) do govora održanog nakon oslobođenja grada u studenome 1944. godine. Stoga, ovom prilikom iz mnoštva djela Vladimira Nazora koja posjeduje naša knjižnica izdvajamo rijetkosti – dvije iz rukopisne i jednu iz grafičke zbirke.

Rukopisi Nazorovih prvih pjesama Konj (sl. 3), preinačenog naslova na latinskom jeziku Equus caballusu te Ruta Moapka, biblijsko-romantična poema (sl. 4), objavljeni su za njegovih studentskih dana u sarajevskom književnom časopisu Nada: pouci, zabavi i umjetnosti. Urednik časopisa, istaknutog kako po vrsnoći priloga i suradnicima, tako i po grafičkoj obradi – književnik Silvije Strahimir Kranjčević, prepoznavši Nazorov talent i bogati pjesnički jezik, pružio mu je poticaj objavivši spomenute pjesme 1896. godine u broju 19. i 24.

Poseban spoj likovno-umjetničke interpretacije Nazorove pjesme Osor iz zbirke Istarski gradovi i njene drevne, mistične atmosfere donose drvorezi umjetnika Zdenke Pozaić i Branka Vujanovića (sl. 1-2) nastali 2000. godine.

Za kraj, podsjetimo kako je akademik Igor Kuljerić tu istu pjesmu nadahnuto uglazbio za mješoviti zbor te je ona prvi put zvonko odjekivala na Osorskim glazbenim večerima 2002. godine.

Školski časopisi višestruko su vrijedni u odgojno-obrazovnom smislu: potiču stvaralački impuls učenika, komunikacijske vještine, skupni rad, promiču odgojne, obrazovne i univerzalne ljudske vrijednosti.

Ipak, dijele sudbinu većine informativnih serijskih publikacija: važni su autorima i čitateljima u trenutku nastanka, a već sljedećeg dana (mjeseca, školske godine) postaju stara i nebitna vijest. Mogu nas, međutim, naučiti kako i kada stara i nebitna vijest postaje dokument vremena iz kojeg rekonstruiramo svoju povijest.

Osim važnih historiografskih činjenica, tekstovi te davnašnje djece podsjećaju nas i na neke intimne istine. Na primjer, da je svaki početak težak, a humor ljekovit, da je mašti potrebna disciplina, da su problemi uvijek tu, a njihovo rješenje počinje u nama samima.

Na dobro nam došla nova školska godina!