Split je grad  s jednom od najstarijih knjižničarskih tradicija u Hrvatskoj. Tu je, tijekom  stoljeća, nastao niz vrijednih crkvenih i privatnih knjižnica, ali je tek sredinom 19. stoljeća, u jeku preporodnih borbi, snažnije razvijena svijesti o potrebi osnivanja knjižnice koja će biti otvorena i dostupna svim građanima.

Početkom 20. stoljeća, u okrilju Slavjanske narodne čitaonice, rođena je zamisao da se njena knjižnica pretvori u gradsku knjižnicu. U tisku i  proglasima pozivalo se na darivanje knjiga. Zahvaljujući iznimnom odazivu građana, među njima i brojnih, istaknutih kulturnih djelatnika, prikupljen je fond od nekoliko stotina svezaka knjiga, kojemu je pridružena i knjižnica Slavjanske čitaonice. Split je time dobio svoju prvu, javnu knjižnicu.

Gradska biblioteka započela je s radom 1903. godine u posve skromnim uvjetima jedne od prostorija Slavjanske čitaonice, pod vodstvom mladog gimnazijskog profesora  Dušana Mangera. (Slika 1., 2.) Predvodnik misli o osnutku knjižnice, Manger je tu funkciju obnašao više od 30 godina, sve do svoje smrti 1940. O njegovu iznimnom mjestu u povijesti ove ustanove svjedoči i činjenica da je već 1904. godine, njegovim zalaganjem Gradska biblioteka objavila prvu knjigu u vlastitoj nakladi. Drugo izdanje ove ustanove uslijedit će 64 godine kasnije.

Ubrzo se pokazala potreba za prikladnijim prostorijama za knjižnicu. Upravo će otežani prostorni uvjeti postati značajkom koja će ovu ustanovu pratiti tijekom njenog stogodišnjeg postojanja. Godine 1905. uz općinsku je potporu za Gradsku biblioteku unajmljen  novi prostor u prizemlju kuće Ilić na Obali. Kako je stalnim donacijama broj knjiga u knjižnici ubrzano rastao, Općinsko je upraviteljstvo 1910. premjestilo ovu ustanovu u prostorije na prvom katu barokne palače Bernardi, na Pisturi. (Slika 3., 4.) Gradska biblioteka za posjetitelje je svečano otvorena u siječnju 1912. godine.

Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata Gradska biblioteka je bila zatvorena za javnost. Ponovno je otvorena početkom 1919. godine. Odlukom Pokrajinske uprave tada stječe pravo na obvezni primjerak od svih tiskanih publikacija s područja Dalmacije i time preuzima ulogu gradske i pokrajinske knjižnice, s fondom od preko 20.000 svezaka knjiga.
Već su tada bile jasno zacrtane njene osnovne funkcije i zadaci: sustavno prikupljanje stručne i znanstvene knjižnične građe, njezino trajno pohranjivanje i dostupnost korisnicima, te sakupljanje one knjižnične građe koja je tematski vezanu uz Split i širi zavičaj. Izgrađivanje i očuvanje fonda zavičajne zbirke Dalmatica do danas je ostalo jednim od temeljnih zadataka Sveučilišne knjižnice.

Zbog stalnog rasta knjižničnoga fonda i broja korisnika, dvadestih su godina 20. stoljeća za knjižnicu uređene dodatne prostorije u palači na Pisturi, čime su nakratko riješene poteškoće s prostorom. Stoga su započele aktivnosti za trajno rješenje ovoga problema. Od Carnegieve fundacije zatražena je novčana pomoć, ali nije odobrena. Ni zahtjevi upućeni banu Primorske banovine Ivanu Šubašiću krajem tridesetih godina nisu urodili plodom. Rat je prekinuo projekt kojega su 1938. godine pokrenuli Dušan Manger i Josip Barač o izgradnji nove zgrade knjižnice koji bi se financirao dobrovoljnim prilozima građana.

Knjižnica je nastavila s radom i tijekom Drugoga svjetskoga rata, u teškim uvjetima okupacije kao utočište u kojemu se moglo čitati tekstove na hrvatskome jeziku. Početkom 1945. godine Gradska biblioteka seli u bivše prostorije društva Gabinetto di lettura na Trgu Republike (Slika 5., 6.), prihvaćajući tu zatečeni  fond knjiga i rukopisa. U knjižnicu su pristizale zbirke knjiga i drugih ugaslih splitskih ustanova i udruga (Biblioteca Popolare, Deutsche Akademie, Sokolsko društvo) te je kraj rata dočekala s više od 45.000 svezaka knjiga. Bogata zbirka muzejskih predmeta, koji su u knjižnici prikupljani od njenog osnutka, izdvojena i darovana novoosnovanome Muzeju grada Splita.

U novome prostoru knjižnica je djelovala kratko. Već 1946. preseljena je u neorenesansnu palaču sagrađenu koncem 19. stoljeća, u kojoj je do kraja rata djelovala škola talijanskog društva Lega Nazionale. Iste je godine, odlukom Ministarstva prosvjete NR Hrvatske, Gradska biblioteka ostvarila pravo na obvezni primjerak od svih publikacija tiskanih u Hrvatskoj, pa je šezdesetih godina u njenom fondu bilo preko 130.000 svezaka knjiga i znatan broj periodičkih publikacija. No, kapacitet dodijeljenog prostora ubrzo se pokazao brzo pokazao se nedovoljnim, te je zgradi 1965. godine dograđen aneks sa spremištima u kojim je pohranjena građa. (Slika 6.)

Iako u otežanim uvjetima, u Gradskoj biblioteci predano su razvijali  osnovne djelatnosti, odgovarajući intelektualnim zahtjevima svojih korisnika  i učinkovito ostvarivali ulogu javne ustanove okrenute kulturnim potrebama  grada. U organizaciji knjižnice tijekom godina održana su brojna predavanja, tribine i književne večeri, te postavljane zapažene izložbe. Godine 1968. ponovno je pokrenuto knjižnično izdavaštvo, te je od tada svaka priređena izložba dokumentirana tiskanim katalozima. Tadašnji je ravnatelj, Hrvoje Morović, zadužio ovu ustanovu svojim bogatim opusom s područja zavičajne bibliografije i povijesti knjižničarstva.

Godine  1962. Savjet za kulturu Općine Split donio je odluku o promjeni naziva čime je knjižnica postala Naučna biblioteka.

Osnivanje Sveučilišta u Splitu 1974. usmjerilo je njezin daljnji razvoj pa je sljedeće godine Naučna biblioteka postala  članicom Sveučilišta i njegovom središnjom knjižnicom. Od tada je istaknutija njena  zadaća usklađivanja nabave izvora informacija za potrebe svih sveučilišnih studija, osiguravanja nesmetanog pristupa građi studentima i profesorima, te pružanja odgovarajućih uvjeta za učenje i studijski rad. Te, dodatne djelatnosti pokazane su promjenom imena knjižnice tek 1992.  godine, od kada se zove Sveučilišna knjižnica u Splitu.

Krajem 20. stoljeća, u doba  razvoja informacijskih djelatnosti i implementacije suvremenih tehnologija u sva područja ljudskog djelovanja, knjižnica dobiva značajnu ulogu u organizaciji i funkcioniranju knjižnično-informacijskog sustava Hrvatske. Od 1990. godine zadužena je za izradu CIP-zapisa za nakladnike splitsko-dalmatinske županije, a uključenjem u Crolist, integrirani knjižnični sustav, 1999. godine, njen fond postaje pretraživ na internetu.
Zahvaljujući modernizaciji opreme, te bržoj i kvalitetnijoj stručnoj obradi građe, povećava se njena protočnost, no istovremeno se pogoršava već postojeći  problem prostora za tu građu. Kontinuirani apeli za rješavanje pitanja prostora knjižnice  nisu imali uspjeha. Tri samodoprinosa financijske pomoći građana, izglasana osamdesetih godina 20. stoljeća,  zaobišla su knjižnicu pa su iznađena  polovična rješenja: osamdesetih su godina neke knjižnične službe privremeno premještene u prostorije tada bivše Biskupove palače, dok je devedesetih godina veliki dio fonda pohranjen u skladišta izvan knjižnice, u udaljenim dijelovima grada. Dislociranje knjižničnih fondova znatno je usporio put građe do korisnika.

Početkom 21. stoljeća, pod vodstvom  ravnatelja Petra Krole, ponovno je pokrenuta inicijativa za izgradnju nove zgrade knjižnice, ovaj put uz snažnu potporu Sveučilišta u Splitu i cijele znanstvene i akademske zajednice. Nakon obimnih priprema, 21. listopada 2005. godine polaganjem kamena-temeljca  novoj zgradi  unutar sveučilišnog kampusa, svečano je obilježen početak radova. Zgrada knjižnice otvorena je 19. prosinca 2008. godine u ulici Ruđera Boškovića. Svoje  prostore otvorila je korisnicima 30. rujna 2009. godine.
Uredništvo